Međugeneracijska trauma u BiH: treća generacija koja odrasta uz naslijeđe rata

Piše: Irma Čorbo, mr. psihologije i KBT psihoterapeutkinja u superviziji

Kako rat koji se dogodio prije njihovog rođenja može utjecati na mlade koji danas imaju 15, 20 ili 25 godina?

U Bosni i Hercegovini ova tema ima posebnu važnost zbog ratnih iskustava iz perioda 1992–1995. godine. Brojne porodice prošle su kroz gubitke, razdvajanja, izbjeglištvo, granatiranje, opsadu i dugotrajnu nesigurnost. Nakon rata mnogi roditelji morali su nastaviti svakodnevni život, raditi i odgajati djecu, često bez dovoljno prostora, podrške i stručne pomoći da obrade vlastita traumatska iskustva.

Danas, 2026. godine, značajan dio mladih u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi pripada trećoj generaciji nakon rata – generaciji unučadi osoba koje su bile neposredni sudionici ratnih događaja.

Ova generacija nije neposredno doživjela rat. Nema vlastito iskustvo granatiranja, opsade, izbjeglištva ili ratnih gubitaka. Ipak, mnogi od njih odrastali su u porodicama u kojima je rat ostao prisutan kroz sjećanja, porodične priče, emocionalne reakcije, strahove i određene obrasce ponašanja.

Tri generacije: tri različita odnosa prema ratnom iskustvu

Da bismo razumjeli ovaj proces, potrebno je posmatrati tri generacije.

Prva generacija – neposredni sudionici rata. To su osobe koje su rat direktno proživjele. Mnogi su izgubili članove porodice, domove i osjećaj sigurnosti, prošli kroz izbjeglištvo, nasilje ili dugotrajnu neizvjesnost. Njihova iskustva mogu ostaviti posljedice na emocionalno funkcionisanje, povjerenje u druge, partnerske odnose i roditeljstvo.

Druga generacija – djeca osoba koje su preživjele rat. Ova generacija odrastala je u poslijeratnom periodu, često uz roditelje čija su emocionalna stanja i roditeljski obrasci bili oblikovani ratnim iskustvima. Neki su odrastali uz pretjeranu roditeljsku zaštitu, strah od gubitka, nepovjerenje ili porodičnu šutnju. Drugi su preuzimali odgovornost za emocionalno stanje roditelja, nastojeći biti poslušni, zreli i ne stvarati dodatne probleme.

Treća generacija – unučad neposrednih sudionika rata. To su današnji adolescenti i mladi odrasli koji rat poznaju uglavnom kroz porodična sjećanja, obrazovanje, društveno okruženje i priče starijih. Iako ga nisu neposredno doživjeli, mogu odrastati uz posljedice koje su se zadržale u porodičnom sistemu.

Važno je naglasiti da se traumatsko iskustvo ne prenosi automatski na svaku narednu generaciju. Međutim, porodični obrasci, emocionalna klima i naučena uvjerenja mogu opstati i onda kada se generacije koje su neposredno doživjele traumu više ne suočavaju s istim okolnostima.

Kako se ratno naslijeđe može odraziti na današnje mlade?

Kod treće generacije posebno je zanimljivo posmatrati kako se naslijeđeni obrasci mogu ispoljiti u adolescenciji i ranoj odrasloj dobi.

Adolescencija je razvojni period u kojem mlada osoba intenzivno oblikuje identitet, razvija samostalnost, gradi odnose izvan porodice i formira vlastiti pogled na svijet. Rana odrasla dob donosi nove razvojne zadatke: partnerske odnose, profesionalno usmjeravanje, osamostaljivanje i donošenje važnih životnih odluka.

U tom periodu mogu se pojaviti određeni obrasci:

• Strah od gubitka i nesigurnosti: mlada osoba može biti izrazito zabrinuta za sigurnost roditelja i drugih bliskih osoba.
• Nepovjerenje u druge: porodične poruke o opasnosti, izdaji i nepouzdanosti ljudi mogu otežati izgradnju bliskih odnosa.
• Potreba za kontrolom: teško podnošenje neizvjesnosti, promjena i situacija u kojima mlada osoba nema potpunu kontrolu.
• Pretjerana odgovornost: osjećaj da uvijek mora biti jaka, uspješna i spremna preuzeti odgovornost za druge.
• Strah od budućnosti: uvjerenje da se stabilnost može lako izgubiti i da uvijek treba biti spreman na najgore.
• Emocionalna zatvorenost: teškoće u izražavanju ranjivosti, straha i tuge, posebno u porodicama u kojima se o bolnim iskustvima rijetko razgovaralo.

Ove karakteristike ne znače da mladi nužno imaju traumatski poremećaj. One mogu biti naučeni obrasci mišljenja i ponašanja koji su se razvijali unutar porodičnog i društvenog okruženja.

Kada unuci naslijede porodični strah, a ne vlastito sjećanje

Zamislimo mladu osobu čiji je djed tokom rata izgubio bliske članove porodice, a roditelj odrastao uz njegove strahove i potrebu za stalnom kontrolom.

Roditelj možda ne govori mnogo o ratu, ali često upozorava dijete da ne vjeruje ljudima, da uvijek mora biti oprezno i da se ne oslanja previše na druge.

Mlada osoba takve poruke usvaja kao dio svakodnevnog odrastanja. Vremenom može razviti uvjerenje da je svijet nepredvidiv, da su bliski odnosi potencijalno rizični i da je sigurnost moguća samo uz stalnu kontrolu.

Ona možda nikada nije čula detalje djedovog ratnog iskustva, ali posljedice tog iskustva mogu biti prisutne u načinu na koji razumije sebe, druge i budućnost.

Upravo u tome je jedna od važnih dimenzija međugeneracijskog prijenosa: mlada osoba može nositi emocionalne posljedice događaja kojih se ne sjeća i koje nikada nije neposredno doživjela.

Poseban izazov: pravo treće generacije na vlastiti identitet

Jedno od važnih pitanja jeste koliko prostora današnji mladi imaju da izgrade vlastiti identitet izvan porodičnih traumatskih iskustava.

Oni imaju pravo poznavati historiju svoje porodice, razumjeti žrtve i gubitke te razvijati osjećaj pripadnosti. Međutim, ne bi trebali osjećati da moraju naslijediti i emocionalni teret prethodnih generacija.

Posebno je važno da mladi mogu razvijati povjerenje, bliskost, optimizam i osjećaj životnih mogućnosti, a da pritom ne misle kako time umanjuju patnju svojih roditelja ili djedova i nana.

Zato je zadatak porodice, ali i društva, da mladima omogući da razlikuju historijsko sjećanje od ličnog emocionalnog iskustva.

Treća generacija ne treba zaboraviti rat, ali ne treba ni živjeti kao da se rat i dalje događa.

Naš zadatak nije da novim generacijama prenesemo strah kako bi zapamtile prošlost, nego da im prenesemo znanje, humanost, otpornost i sposobnost da grade sigurniju budućnost. Upravo u tome leži mogućnost da se međugeneracijski prijenos traume prekine.

Pročitajte i: „Je li moje dijete takvo rođeno ili sam ga ja tako odgojio?“ – temperament i karakter kod djece

Tekst je objavljen uz saglasnost autorice. Služi edukaciji i informisanju i ne predstavlja individualno psihološko savjetovanje.

Bosanski.info