U društvu u kojem se uspjeh često mjeri ocjenama, postignućima i pohvalama, lako zaboravljamo da iza slike „dobrog djeteta“ može stajati mnogo više od onoga što vidimo. Dijete koje ne pravi probleme, redovno izvršava obaveze, postiže odlične rezultate i ispunjava očekivanja odraslih često se smatra primjerom uspješnog odgoja. Međutim, postavlja se važno pitanje: kako se ono zaista osjeća dok pokušava biti sve ono što drugi od njega očekuju?
Piše: Irma Čorbo, mr psihologije i KBT psihoterapeut u superviziji;
Djeca odrastaju uz poruke o tome šta znači biti uspješan, odgovoran i vrijedan. Kada se pohvale uglavnom odnose na ocjene, rezultate i poslušnost, dijete može početi vjerovati da njegova vrijednost zavisi upravo od toga koliko je uspješno i koliko zadovoljava očekivanja drugih. Postepeno, želja da bude prihvaćeno može prerasti u potrebu da uvijek bude najbolje, da ne griješi i da nikoga ne razočara.
Kada uspjeh postane obaveza, a ne izvor zadovoljstva, cijena koju dijete plaća može biti visoka.
Strah od neuspjeha, pretjerana samokritičnost, teškoće u prepoznavanju i izražavanju emocija, napetost i osjećaj da nikada nije dovoljno dobro samo su neki od mogućih pokazatelja da dijete teško podnosi pritisak. Neka djeca svoje teškoće pokazuju kroz povlačenje, plač ili zabrinutost, dok druga nastavljaju postizati izvanredne rezultate, ne ostavljajući odraslima mnogo razloga za zabrinutost. Upravo zato emocionalne potrebe djece koja se dobro snalaze u školskim i svakodnevnim obavezama mogu ostati neprimijećene. Važno je naglasiti da visoka očekivanja sama po sebi nisu nužno štetna. Djeci su potrebni podrška, jasne granice i podsticaj da razvijaju svoje sposobnosti. Problem nastaje kada očekivanja nadvladaju njihove individualne mogućnosti, kada se greške doživljavaju kao neuspjeh koji ugrožava prihvaćenost ili kada dijete osjeća da ljubav i ponos roditelja mora zaslužiti svojim postignućima.
Dijete treba znati da je vrijedno i onda kada nije najbolje, kada pogriješi, kada dobije slabiju ocjenu ili kada jednostavno nema snage da ispuni sve što se od njega očekuje.
Roditelji ne moraju odustati od podsticanja uspjeha kako bi zaštitili emocionalnu dobrobit djeteta. Ponekad je dovoljno promijeniti fokus: umjesto da pitamo samo „Koju si ocjenu dobio?“, možemo pitati „Kako si se osjećao dok si se pripremao?“. Umjesto da odmah nudimo rješenja, možemo saslušati dijete i pokušati razumjeti šta mu je u tom trenutku potrebno. Važno je pohvaliti trud, istrajnost, iskrenost i hrabrost da se pokuša ponovo, a ne samo konačni rezultat.
Možda je najvažnije pitanje koje sebi kao roditelji i odrasli možemo postaviti: da li naše dijete odrasta vjerujući da mora biti uspješno kako bi bilo voljeno ili zna da je voljeno i onda kada mu ne ide onako kako smo očekivali?
Jer cilj odgoja nije odgojiti dijete koje će uvijek biti odlično, poslušno i bez greške. Cilj je pomoći mu da izraste u osobu koja poznaje svoje vrijednosti, prepoznaje vlastite potrebe, prihvata nesavršenost i ima dovoljno sigurnosti da bude ono što jeste. Uspjeh djeteta ne bi trebalo mjeriti samo onim što postiže, već i time kako se osjeća dok odrasta.
Bosanski.info
