„Moraš biti odličan!“ – kada uspjeh postane teret za dijete

Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude uspješno, sigurno u sebe i zadovoljno svojim postignućima. Ali kada želja da dijete uspije preraste u pritisak da nikada ne smije pogriješiti?

Podrška edukaciji, trudu, uspostavljanju radnih navika i odgovornosti važan je zadatak za roditelje. Međutim, granica između podsticanja djeteta i stvaranja pritiska ponekad je vrlo tanka, te je roditelji iz najbolje namjere pređu.

Dijete koje redovno donosi odlične ocjene, izvršava svoje obaveze i rijetko pokazuje nezadovoljstvo često se doživljava kao dijete s kojim roditelji nemaju mnogo briga. Takvo dijete se smatra i opisuje u široj javnosti kao lahko odgojivo dijete. Ipak, iza potrebe da uvijek bude uspješno ponekad se krije strah od greške, razočaravanja roditelja ili osjećaj da nije dovoljno dobro ukoliko ne ispuni očekivanja. Kod ovog tipa djece mogu se javiti internalizirane smetnje u smislu depresivnih i anksioznih elemenata.

Kada ocjena postane mjerilo vlastite vrijednosti

Neka djeca postepeno usvajaju uvjerenje da njihova vrijednost zavisi od školskog uspjeha. Petica donosi osjećaj prihvaćenosti i zadovoljstva, dok slabija ocjena može izazvati intenzivno razočaranje, stid ili strah od roditeljske reakcije.

U kognitivno-bihevioralnom pristupu posebnu pažnju posvećujemo uvjerenjima koja dijete razvija o sebi. Misli poput: „Moram biti najbolji“, „Ne smijem pogriješiti“ ili „Ako dobijem lošu ocjenu, razočarat ću roditelje“ mogu postati izvor stalne napetosti i anksioznosti. Takvo dijete ne mora uvijek otvoreno pokazivati da je pod pritiskom. Ponekad će nastaviti ispunjavati sve obaveze, ali uz visoku emocionalnu cijenu.

Roditelji koji njeguju ovakav roditeljski pristup često, svjesno ili nesvjesno, ljubav i prihvatanje djeteta povezuju s njegovim ponašanjem, postignućima i ispunjavanjem očekivanja. Na taj način dijete može razviti osjećaj da ljubav i odobravanje mora zaslužiti, umjesto da ih doživljava kao stabilnu i bezuslovnu osnovu emocionalne sigurnosti.

Upravo je bezuslovno prihvatanje jedan od ključnih temelja razvoja zdravog samopoštovanja, povjerenja i osjećaja vlastite vrijednosti.

Važno je razlikovati zdravu težnju ka uspjehu od perfekcionizma koji ograničava dijete. Dijete koje želi napredovati može prihvatiti grešku kao priliku za učenje. Nasuprot tome, dijete opterećeno perfekcionizmom grešku može doživjeti kao dokaz vlastite nesposobnosti.

Roditelji mogu primijetiti da dijete:

• dugo uči jer se plaši da ne zna dovoljno;
• teško podnosi slabiju ocjenu;
• često traži potvrdu da je nešto uradilo dobro;
• odgađa zadatke zbog straha da neće biti savršeno;
• postaje uznemireno kada nešto ne uspije iz prvog pokušaja;
• teško priznaje da mu je potrebna pomoć.

Ovi znakovi ne znače automatski da dijete ima psihološke teškoće, ali predstavljaju razlog da obratimo pažnju na njegov emocionalni doživljaj školskih obaveza.

Šta dijete čuje iza naših riječi?

Rečenice poput „Znam da ti to možeš bolje“, „Zašto nisi dobio peticu?“ ili „Moraš se više truditi“ odraslima mogu zvučati kao motivacija. Međutim, dijete ih ponekad može doživjeti kao poruku da ono što trenutno jeste i postiže nije dovoljno.

Zato je važno da roditelji ne vrednuju dijete isključivo kroz rezultate, već da prepoznaju njegov trud, zalaganje, upornost i napredak.

Umjesto pitanja: „Zašto nisi dobio peticu?“, možemo pitati: „Kako si se osjećao na testu?“ ili „Šta ti je bilo najteže?“

Umjesto: „Moraš biti najbolji“, možemo reći: „Važno mi je da se trudiš, ali ne moraš biti savršen.“

Kako roditelji mogu pomoći?

• Odvojite uspjeh od vrijednosti djeteta. Jasno mu pokazujte da ga volite i prihvatate bez obzira na ocjene i postignuća.
• Normalizujte greške. Govorite o vlastitim greškama i pokažite da one nisu razlog za stid, već prilika za učenje.
• Pohvaljujte proces, a ne samo rezultat. Primijetite trud, organizaciju, upornost i spremnost da dijete pokuša ponovo.
• Razgovarajte o očekivanjima. Pitajte dijete šta ono želi, šta ga opterećuje i osjeća li da mora ispuniti očekivanja drugih.
• Ostavite prostor za odmor i igru. Djetinjstvo ne bi trebalo biti ispunjeno isključivo obavezama, postignućima i dokazivanjem.

Dijete ne treba odustati od uspjeha da bi bilo emocionalno dobro. Potrebno je naučiti ga da uspjeh ne smije postati uslov za osjećaj vlastite vrijednosti.

Možda je jedna od najvažnijih poruka koju roditelj može poslati djetetu upravo ova:

„Ne moraš uvijek biti najbolji. Ne moraš uvijek sve znati. Ne moraš biti savršen da bih bio/bila ponosan/ponosna na tebe. Važno mi je da budeš dobro.“

Cilj roditeljstva nije odgojiti dijete koje se nikada ne suočava s neuspjehom, već dijete koje zna da njegova vrijednost ne nestaje onda kada pogriješi.

Irma Čorbo, mr. psihologije
KBT psihoterapeut u superviziji
Instagram: Dinamika.Misli

Bosanski.info