Na jednom od najizoliranijih otoka svijeta, Campbell, ostalo je oko 4.000 ovaca, koje su ostavljene bez ljudske brige 1931. godine, što je dovelo do fascinantnog procesa prirodne selekcije. Iako su se životinje suočile s ekstremnim uslovima, uključujući snažne vjetrove i obilne padavine, dio stada uspio je preživjeti i prilagoditi se novoj okolini.
Farmu ovaca na Campbellovom otoku vodio je John Warren, kojem je posao postao neisplativ uslijed pada cijena vune, visoki troškovi transporta i svjetska ekonomska kriza poznata kao Velika depresija. Nakon propasti farme, Warren i njegovi zaposlenici napustili su otok, ostavljajući ovce da se bore za opstanak. Preživjele su se morale oslobađati od uvjetovanih osobina koje su im bile potrebne za uzgoj, dok su se prilagođavale surovim uvjetima života.
Prema istraživanju objavljenom u časopisu New Zealand Journal of Ecology, do 1961. godine na otoku je ostalo oko 1.000 ovaca, koje su se počele oporavljati. Mnoge su promijenile fizičke osobine, uključujući sposobnost prirodnog odbacivanja vune, čime su stekle prednost u preživljavanju bez ljudske intervencije. Ova neobična adaptacija, koja je omogućila reproduktivnu zrelost u mlađoj dobi, privukla je pažnju naučnika koji su istraživali kako okoliš utiče na životinjske osobine.
Iako je slučaj ovaca na Campbellovom otoku zanimljiv sa naučne strane, predstavljao je ozbiljan problem za lokalni ekosistem. Ispunjenost otoka biljojeda kao što su ovce ugrozila je autohtone biljne vrste. Tokom 1970-ih, stručnjaci su upozorili na mogućnost trajnih promjena u ekosistemu, što je rezultiralo odlukom novozelandskih vlasti o uklanjanju većine ovaca.
Prije nego što su započeli sa uklanjanjem, istraživači su 1975. godine spasili deset ovaca zbog njihovih neobičnih osobina, koje su se razvile tokom godina preživljavanja u surovim uslovima. Nakon toga, na otoku je postavljen ograđeni prostor za praćenje regeneracije biljnog svijeta nakon uklanjanja životinja.
Bosanski.info
