Šta djeci danas zaista treba? Roditeljstvo u svijetu ekrana i brzih promjena

Povodom Svjetskog dana djeteta, 20. novembra, psihologinja Irma Čorbo piše o pametnim uređajima, dosadi, neuspjehu i o tome šta su osnovne potrebe djeteta u svakoj generaciji.
Piše: Irma Čorbo, mr. psihologije i KBT psihoterapeutkinja u superviziji
Često čujemo da današnja djeca odrastaju u najizazovnijem vremenu, da su izložena brojnim negativnim uticajima, da previše vremena provode pred ekranima, da su manje strpljiva, osjetljivija i da se sve teže nose s frustracijama. Roditelji nerijetko imaju osjećaj da se svijet promijenio toliko brzo da više ne znaju kako pripremiti svoju djecu za ono što ih čeka. Ipak, možda je važno zastati i postaviti jedno pitanje: Da li je zaista današnje vrijeme najizazovnije ili svaka generacija odrasta u vremenu koje je izazovno na svoj način?
Svaka generacija roditelja suočavala se s istom, suštinski zahtjevnom ulogom – pripremiti dijete za budućnost koja neće izgledati kao svijet u kojem su sami odrasli. Roditelji nekadašnjih generacija brinuli su o tome kako će se njihova djeca snaći u svijetu industrijalizacije, urbanizacije, ratova, društvenih promjena, novih vrijednosti i tehnološkog razvoja. Ono što je njima bilo nepoznato njihovoj generaciji postajalo je danas svakodnevica. Razlika je u tome što su današnje promjene vidljivije, brže i često mnogo teže predvidive.
Nekada su roditelji brinuli da li će dijete znati koristiti nove tehnologije, danas brinu koliko tehnologija može naštetiti njihovoj djeci. Nekada su se djeca nakon škole okupljala na ulicama i igralištima, a danas se veliki dio njihovog druženja odvija u virtuelnom prostoru. Nekada je izvor informacija bio ograničen, dok danas dijete u nekoliko sekundi može doći do gotovo neograničene količine sadržaja, bez obzira na to da li je za njega emocionalno, kognitivno ili razvojno spremno. Zato savremeno roditeljstvo ne podrazumijeva samo pripremu djece za budućnost nego i razvijanje sposobnosti da se snalaze u svijetu koji odrasli često još uvijek pokušavaju razumjeti.
Pametni uređaji: pomoć, zabava ili razvojni izazov?
Pametni telefoni, tableti, računari i društvene mreže postali su sastavni dio svakodnevnog života. Ne možemo očekivati da djecu pripremamo za budućnost tako što ćemo ih potpuno izolovati od tehnologije. Digitalna pismenost danas je elementarna životna kompetencija. Međutim, pitanje nije samo da li djeca koriste tehnologiju, nego kako, koliko, kada i zbog čega je koriste. Poseban izazov predstavlja činjenica da su većinski digitalni sadržaji osmišljeni tako da zadrže pažnju korisnika. Kratki videozapisi, brze izmjene sadržaja, obavijesti, igrice i stalna dostupnost novih informacija stvaraju okruženje u kojem dijete neprestano dobija nove podražaje. Za mozak koji je još u razvoju, ovakvo okruženje predstavlja važan izazov.
Kada dijete navikne da se zabava, informacije i zadovoljstvo nalaze na samo jedan dodir ekrana, svakodnevne aktivnosti koje zahtijevaju strpljenje, rad, disciplinu i ulaganje truda postaju sekundarne. Čitanje knjiga, slaganje kockica, crtanje, razgovor ili samostalna igra ne nude jednako brzu i dječijem mozgu prijamčivu stimulaciju. Upravo zbog toga važno je da djeca imaju priliku razvijati sposobnost čekanja, usmjeravanja pažnje i istrajavanja u aktivnostima koje ne donose trenutno zadovoljstvo.
Prekomjerna i neprimjerena upotreba pametnih uređaja može biti povezana s nizom razvojnih teškoća:
Pažnja i koncentracija: stalno prebacivanje između sadržaja može otežavati duže zadržavanje pažnje, posebno kada dijete nema dovoljno prilika za aktivnosti koje zahtijevaju kontinuirani mentalni napor.
Emocionalna regulacija: ako se ekran često koristi kako bi se dijete umirilo, zaustavilo plakanje ili preusmjerila pažnja, ono može imati manje prilika da razvija vlastite strategije suočavanja s dosadom, ljutnjom, frustracijom i razočaranjem.
San i odmor: korištenje uređaja pred spavanje, posebno sadržaja koji emocionalno ili kognitivno aktiviraju dijete, može otežati uspavljivanje i narušiti kvalitet sna.
Socijalne vještine: digitalna komunikacija ne može u potpunosti zamijeniti neposrednu interakciju, u kojoj dijete uči prepoznati emocije, čitati neverbalne poruke, čekati svoj red, pregovarati i rješavati nesporazume.
Tolerancija na frustraciju: virtuelne aktivnosti često nude brzu povratnu informaciju i jednostavno ponavljanje, dok stvarni život podrazumijeva čekanje, greške, neuspjehe i prilagođavanje.
Slika o sebi: izloženost idealizovanim prikazima života, izgleda i uspjeha drugih može kod djece i adolescenata podsticati poređenje, nezadovoljstvo sobom i osjećaj nedovoljnosti.
Ipak, važno je naglasiti da tehnologija sama po sebi nije neprijatelj dječijeg razvoja. Uticaj zavisi od uzrasta djeteta, sadržaja kojem je izloženo, vremena korištenja, porodičnog konteksta i toga šta digitalni uređaji zamjenjuju u svakodnevnom životu. Nije isto koristi li dijete tablet za kreativno učenje uz prisustvo roditelja ili satima pasivno pregledava sadržaje bez nadzora i jasnih granica.
Šta djeci danas zaista nedostaje?
Potrebna im je igra bez unaprijed određenog cilja, vrijeme u kojem im nije organizovan svaki trenutak, mogućnost da im bude dosadno i da sama pronađu način kako će ispuniti svoje vrijeme. Dosada nije nužno problem koji odrasli trebaju odmah riješiti. Ona može biti prostor iz kojeg nastaju mašta, kreativnost, inicijativa i samostalnost. Nagomilavanje igračaka negativno utiče na razvoj kreativnosti, mašte i inicijative kod djece. Potrebni su im vršnjački odnosi u kojima mogu pogriješiti, biti ljuti, tužni, nesigurni ili uplašeni, a da zbog toga ne izgube osjećaj prihvaćenosti. Potrebni su im odrasli koji neće svaku neprijatnu emociju pokušati ukloniti, nego će ih naučiti kako da je prepoznaju, razumiju i regulišu na adekvatan način. To se najbolje uči iz vlastitog primjera po principu modeliranja, kada dijete gleda roditelja kako na adekvatan način rješava određenu situaciju.
Djeci je potrebno i iskustvo neuspjeha. U nastojanju da ih zaštitimo od razočaranja, često preuzimamo njihove obaveze, rješavamo njihove sukobe, opravdavamo njihove greške i pokušavamo ukloniti svaku prepreku s njihovog puta. Međutim, dijete ne razvija otpornost tako što nikada ne doživi teškoću, nego tako što kroz teškoće prolazi uz podršku odraslih i postepeno razvija povjerenje u vlastite sposobnosti.
Roditeljstvo danas: malo kontrole, više povezanosti
Jedna od najvećih zamki savremenog roditeljstva 21. stoljeća jeste uvjerenje da moramo imati odgovor na svaki izazov. Roditelji su danas izloženi velikom broju savjeta, stručnih preporuka, sadržaja na društvenim mrežama i često međusobno suprotstavljenih poruka o tome kako treba odgajati dijete. U takvom okruženju lako je razviti osjećaj krivice i strah da ćemo napraviti pogrešan izbor. Međutim, djeci nisu potrebni savršeni roditelji. Potrebni su im dovoljno stabilni, emocionalno dostupni i dosljedni odrasli.
To podrazumijeva postavljanje granica, ali i objašnjavanje njihovog smisla. Podrazumijeva slušanje djeteta čak i kada se ne slažemo s njegovim ponašanjem. Podrazumijeva spremnost da priznamo vlastitu grešku i pokažemo da se nesuglasice mogu riješiti razgovorom, a ne vikom ili povlačenjem ljubavi. Kada je riječ o pametnim uređajima, roditeljska odgovornost ne završava oduzimanjem telefona. Djeci je potrebno objasniti zašto postoje pravila, dogovoriti vrijeme i način korištenja uređaja, zaštititi vrijeme za san, obroke, učenje i porodične aktivnosti te, što je posebno važno, pokazati vlastitim primjerom kako izgleda odgovoran odnos prema tehnologiji. Najvažnije od svega pokazati dosljednost pred djetetom kada je u pitanju zahtjev koji se postavlja pred njega.
Teško je očekivati od djeteta da odloži telefon dok roditelj tokom zajedničkog obroka neprestano provjerava poruke. Kao što je već navedeno, djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo nego i iz onoga što svakodnevno posmatraju.
Ne pripremamo djecu za svijet kakav je bio, nego za svijet kakav će postati
Možda je upravo to najveći izazov roditeljstva u svakom vremenu. Ne možemo predvidjeti koje će profesije postojati za dvadeset godina, kakve će tehnologije obilježiti njihovo odrastanje niti s kakvim će se društvenim promjenama suočavati. Ali možemo im pomoći da razviju kompetencije koje će im biti potrebne bez obzira na to kako će svijet izgledati. Kritičko mišljenje, emocionalna pismenost, empatija, samostalnost, odgovornost, fleksibilnost, sposobnost rješavanja problema i kvalitetni međuljudski odnosi nisu vrijednosti koje zastarijevaju. Naprotiv, što se svijet brže i više mijenja, to postaju važnije.
Ne smijemo odgajati djecu koja će samo znati koristiti tehnologiju, nego djecu koja će znati prepoznati kada tehnologija koristi njima, a kada oni postaju njeni pasivni korisnici. Ne trebamo ih učiti samo kako da budu uspješna, nego i kako da se nose s neuspjehom. Neuspjeh je sastavni dio života svakog ljudskog bića i upravo oni ljudi koji znaju kako se adekvatno nositi sa izazovima i teškoćama koje život nosi imaju kvalitetan život u globalnoj formi. Ne smijemo djecu pripremati da nikada ne budu povrijeđena, razočarana ili nesigurna, nego da znaju kako potražiti podršku i nastaviti dalje. Svaka generacija roditelja imala je svoj nepoznati svijet pred sobom. Naš zadatak nije da djecu zadržimo u svijetu koji poznajemo, niti da ih potpuno prepustimo svijetu koji tek nastaje. Naš zadatak je da im pružimo dovoljno sigurnosti da istražuju, dovoljno slobode da postanu samostalna i dovoljno podrške da znaju kako se vratiti kada im je potrebna pomoć.
Jer djeci danas, baš kao i djeci svih prethodnih generacija, najviše trebaju odrasli koji ih vide, čuju, razumiju i pripremaju za život, a ne samo za trenutni uspjeh u školi, savladavanje tehnologije ili ispunjavanje očekivanja društva.
Možda se svijet promijenio više nego ikada, ali osnovne potrebe svakog djeteta nisu, a to su: pripadanje, sigurnost, roditeljska dosljednost, jasna struktura u porodici, ljubav, igra, prihvaćenost i osjećaj da nisu sami dok odrastaju.
Pročitajte i: Međugeneracijska trauma u BiH: treća generacija koja odrasta uz naslijeđe rata
Tekst je objavljen uz saglasnost autorice. Služi edukaciji i informisanju i ne predstavlja individualno psihološko savjetovanje.
Tekst je prvobitno objavljen na portalu Djeca i ja.
Bosanski.info
Još iz rubrike Psiholog

Međugeneracijska trauma u BiH: treća generacija koja odrasta uz naslijeđe rata


Mali čovjek, velike emocije: kako razumjeti tantrume kod djece od 1 do 3 godine

„Moraš biti odličan!“ – kada uspjeh postane teret za dijete



