„Je li moje dijete takvo rođeno ili sam ga ja tako odgojio?“ – temperament i karakter kod djece

Piše: Irma Čorbo, mr. psihologije i KBT psihoterapeutkinja u superviziji

Zašto je jedno dijete uvijek u pokretu, brzo plane i teško podnosi čekanje, dok je drugo mirno, oprezno i povučeno? Zašto neka djeca lako stupaju u kontakt s drugima, a drugima je potrebno mnogo više vremena da se osjete sigurno? U kojoj mjeri odgojem utičemo na to kakva će osoba naše dijete postati?

Pročitajte iMali čovjek, velike emocije: kako razumjeti tantrume kod djece od 1 do 3 godine

Odgovor na ovo pitanje krije se u razumijevanju dva važna psihološka pojma, a to su temperament i karakter.

U svakodnevnici često čujemo roditelje kako kažu: „On je jednostavno takav“, „Ona je oduvijek bila tvrdoglava“, „Ima težak karakter“ ili „Na mene je preosjetljiva, ista sam bila kao dijete“. Iako se u svakodnevnom govoru ove osobine često pripisuju karakteru, važno je razumjeti da iza mnogih dječijih reakcija stoji temperament, koji predstavlja urođenu osnovu načina na koji dijete doživljava svijet oko sebe i reaguje na njega.

Temperament – ono s čim dijete dolazi na svijet

Temperament je biološki utemeljena osnova emocionalnog i ponašajnog reagovanja. Može se prepoznati već u najranijem djetinjstvu, kroz intenzitet emocionalnih reakcija, nivo aktivnosti, osjetljivost na podražaje, prilagodljivost i način uspostavljanja kontakta s okolinom. Neka djeca burno reaguju na promjene, lako se uznemire i teško prihvataju frustraciju. Drugima je potrebno više vremena da se prilagode novim ljudima i situacijama. Neka su spontana, društvena i radoznala, dok su druga opreznija i osjetljivija na okolinu.

Važno je naglasiti da temperament nije pitanje dobrog ili lošeg ponašanja. Ne postoji dobar i loš temperament. Postoje različite temperamentne karakteristike koje zahtijevaju različite pristupe odraslih. Dijete koje burno reaguje nije nužno neodgojeno. Dijete koje je povučeno nije nužno nesigurno. A dijete koje je izrazito aktivno nije automatski neposlušno.

Temperament može biti lagan, srednje težak i veoma težak. Djeca laganog temperamenta uglavnom se jednostavno prilagođavaju novim situacijama, imaju predvidljiv ritam spavanja i hranjenja te lakše prihvataju promjene. Djeca srednje teškog temperamenta trebaju više vremena da se oslobode u nepoznatom okruženju, sporije prihvataju novine i osjećaju se sigurnije kada imaju podršku i predvidljivost. S druge strane, djeca teškog temperamenta često intenzivnije izražavaju emocije, osjetljivija su na podražaje, teže podnose promjene i zahtijevaju više vremena i podrške kako bi se umirila i prilagodila.

Nijedan temperament nije bolji ili lošiji od drugog. Zadatak roditelja nije da mijenja temperament djeteta, već da ga razumije i prilagodi svoj odgojni pristup njegovim individualnim potrebama. Upravo kroz prihvatanje, dosljednost i emocionalnu podršku dijete razvija sposobnost samoregulacije i uspješnijeg prilagođavanja okolini.

Karakter – ono što se razvija kroz iskustvo i učenje

Ako temperament predstavlja način na koji spontano reagujemo, karakter se više odnosi na to kako postupamo, kakve vrijednosti usvajamo i kako se odnosimo prema sebi i drugima. Odgovornost, iskrenost, empatija, poštovanje, upornost, pravednost i samodisciplina osobine su koje se razvijaju kroz odrastanje, porodično okruženje, socijalizaciju, iskustva i vlastite izbore.

Dijete može imati izraženu sklonost ka impulsivnim reakcijama, ali to ne znači da mora odrasti u osobu koja ne kontroliše svoje ponašanje. Uz podršku odraslih može naučiti zastati, razmisliti o posljedicama i izabrati prihvatljiviji način reagovanja.

Upravo tu dolazimo do važne uloge odgoja.

Ne možemo birati djetetov temperament, ali možemo utjecati na to kako se nosi s izazovima

Zamislimo dijete koje se veoma brzo naljuti kada izgubi u igri. Njegova prva reakcija može biti vikanje, plakanje ili odustajanje. Roditelj u toj situaciji ima priliku da dijete nauči nečemu mnogo važnijem od samog prihvatanja poraza.

Može mu pomoći da prepozna ljutnju, imenuje ono što osjeća, razumije da je gubitak sastavni dio igre i postepeno razvija toleranciju na frustraciju. Međutim, ako svaki put kada dijete burno reaguje odrasli popuste, opravdavaju neprihvatljivo ponašanje ili izbjegavaju postavljanje granica, dijete može usvojiti obrazac u kojem intenzivna emocionalna reakcija postaje način ostvarivanja cilja. S druge strane, ako dijete stalno kritikujemo, posramljujemo ili kažnjavamo zbog emocija, ne učimo ga emocionalnoj regulaciji, već ga možemo dodatno opteretiti osjećajem krivice i nerazumijevanja.

Zato je važno razlikovati prihvatanje emocije od prihvatanja svakog ponašanja. Dijete ima pravo biti ljuto, razočarano ili tužno, ali nema pravo povređivati druge, vrijeđati ili uništavati stvari.

Roditelj treba pokazati razumijevanje za osjećaj, ali istovremeno jasno i dosljedno postaviti granicu ponašanju.

Svakom djetetu potreban je drugačiji pristup

Razumijevanje temperamenta pomaže roditeljima da ne primjenjuju isti odgojni pristup na svako dijete.

• Aktivnom djetetu potrebno je omogućiti kretanje i istraživanje, ali ga istovremeno učiti pravilima, strpljenju i samokontroli.
• Osjetljivom djetetu potrebno je pružiti emocionalnu sigurnost, razumijevanje i podršku, uz postepeno osnaživanje za suočavanje s izazovima.
• Impulsivnom djetetu potrebne su jasne, predvidljive i dosljedne granice, kao i podrška u razvijanju kontrole ponašanja.
• Povučenom djetetu potrebno je dati vrijeme za prilagođavanje i uspostavljanje kontakata, bez nepotrebnog pritiska i poređenja s drugima.

Prilagođavanje odgoja temperamentu ne znači popuštanje djetetu niti odustajanje od autoriteta roditelja. Naprotiv, znači razumjeti djetetove individualne potrebe i istovremeno preuzeti odgovornost za njegovo usmjeravanje.

Kakvu poruku šaljemo djetetu?

Kada dijete često sluša kako je tvrdoglavo, bezobrazno, teško ili nemoguće, postoji rizik da takve etikete postanu dio slike koju gradi o sebi. Umjesto da kažemo: „Ti si nemoguć, uvijek mora biti po tvome“, možemo reći: „Vidim da ti je teško prihvatiti da nije uvijek onako kako želiš. Hajde da naučimo kako se možemo nositi s tim.“

Razlika između ove dvije poruke mnogo je veća nego što se na prvi pogled čini. U prvoj dijete procjenjujemo kao osobu, a u drugoj usmjeravamo njegovo ponašanje i ostavljamo prostor za promjenu. Djetetu nisu potrebni roditelji koji će svaki njegov postupak opravdavati, ali ni roditelji koji će svaku njegovu reakciju doživljavati kao neposlušnost. Potrebni su mu odrasli koji će ga razumjeti, ali i dosljedno usmjeravati.

Za kraj: dijete ne treba mijenjati u nekoga drugog

Temperament je važan dio onoga što dijete jeste, ali ne predstavlja konačnu odrednicu njegove ličnosti. Način na koji će naučiti upravljati emocijama, donositi odluke, poštovati druge i preuzimati odgovornost razvija se tokom odrastanja.

Rano djetinjstvo posebno je važno za usvajanje temelja emocionalne regulacije i kontrole ponašanja. Dijete koje uz podršku odraslih nauči prepoznati i regulisati svoje emocije, odgoditi trenutnu reakciju i uvažiti potrebe drugih dobija važne temelje za kasnije socijalno funkcionisanje.

Naš zadatak nije da od mirnog djeteta napravimo glasno, od osjetljivog neosjetljivo ili od aktivnog mirno dijete. Naš zadatak je da svakom djetetu pomognemo da upozna sebe, razvije svoje potencijale i nauči upravljati vlastitim reakcijama. Jer temperament može objasniti zašto dijete reaguje na određeni način, ali ga ne treba koristiti kao opravdanje za ponašanje koje može povrijediti njega ili druge.

Razumjeti dijete znači prihvatiti ono što jeste, ali i prepoznati koliko još može naučiti i razviti.

Pročitajte i: Mali čovjek, velike emocije: kako razumjeti tantrume kod djece od 1 do 3 godine

Tekst je objavljen uz saglasnost autorice. Služi edukaciji i informisanju i ne predstavlja individualno psihološko savjetovanje.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Djeca i ja.